U posljednjih nekoliko godina cijena nafte neprestano raste, a opskrba naftom sve je nesigurnija zbog nepredvidivosti događanja na Bliskom Istoku. Stoga proizvodnja biogoriva dobiva sve više na značaju. Nacionalni interes svake države trebao bi biti da je u mogućnosti zamijeniti jedan dio skupe uvozne nafte domaćom proizvodnjom obnovljivih biogoriva. U Europi je najpoznatija proizvodnja biodiesela iz uljane repice. EU svojim direktivama propisuje koliko se biodiesela treba umiješati u diesel dobiven iz fosilnih goriva. Zemlje koje su započele s proizvodnjom biodiesela iz uljane repice kao Njemačka i Francuska imaju klimat koji je pogodan za uzgoj uljane repice. Zbog toga one i potiču proizvodnju uljane repice kao sirovine za proizvodnju biodiesela. Hrvatska je dio svjetskog kukuruznog pojasa i ima klimu koja je pogodna za uzgoj uljane repice, ali još pogodnija za uzgoj kukuruza i suncokreta. Nameće se stoga zaključak da bi se kao sirovine za biodiesel mogle koristiti uljana repica i suncokret, a kukuruz bi mogao biti sirovina za proizvodnju etanol alkohola. U Americi i Brazilu se već godinama etanol u različitim udjelima dodaje benzinu i koristi kao pogonsko gorivo za automobile. U SAD-u već postoji više od 100 rafinerija koje proizvode etanol, a količine kukuruza potrebne za proizvodnju etanola iz godine u godinu dramatično rastu.

U Hrvatskoj se 1990. godine kukuruz sijao na 503.000 ha, a u 2006. na svega 334.000 ha. Postoji dakle velika potencijalna površina koja bi se mogla zasijati kukuruzom, omogućiti ratarima dodatni izvor zarade, otvoriti nova radna mjesta u „novoj“ industriji, a Republici Hrvatskoj osigurati veću samodostatnost u opskrbi obnovljivim biogorivima.